Liv (17)
Someday I'll touch the sky.
san i život na javi
Odbrojavam dane do ljeta. Tako provodim svoje zimske večeri, sa svojim nogama u tvojem krilu, gole, hladne i mekane na dodir jer volim osjećaj tvojih prstiju izravno na mojoj koži.
Smrzavam se, ali tvoje ruke su tople – tvoj dodir je vreo.
„Tko te vozi noćas doma?“ je tvoje pitanje.
Šutim, ćutim. Ne znam kako da ti odgovorim. Što da ti kažem. Jezik samo želi reći da želim ostati ovdje s tobom, na toplom, u tvojem zagrljaju, ali znam koliko mrziš to. Koliko ne želiš provesti svoje noći sa mnom.
Sama ta spoznaja me izjeda svakim danom sve više, ali svaki dan sam blizu tvojeg krila, nježno ti prstima prolazim po leđima, igram se s tvojom kosom, ljubim tvoje obraze. Tu sam.
„Ej, si zaspala? Me čuješ?“
Ja samo promrmljam nešto nerazgovijetno, pokušavam te ne gledati u oči, držim pogled uperen na članke prstiju koje drže knjigu, grčevito, koža bijela, stvarajući udubine u mekanim stranicama knjige.
Vidi da sam budna, ne spavam. Barem ne još. Život na javi ili u snu, svejedno. Nigdje ne pobjeđujem.
Vrte mi se zadaci koje moram obaviti po glavi. Vrte mi se tvoje riječi po glavi, odzvanjaju u praznom prostoru kao i sve moje potraćeno vrijeme.
Uvijek imaš dvije svijeće zapaljene na prozoru – tamne su i nemaju mirisa. Svake noći mirno gore. Znam da gore za nekoga, ali nikad se nisam usudila pitati.
Imaš tamne oči, boje jantara na svjetlu, imaš tajne u njima, neizgovorene poluistine i misli. Nikad te nisam vidjela bez tog jednog pogleda – ta iskra u očima ti je uvijek prisutna. Ponekad si poput hladnog mramora baroknih skulptura – samo oštre crte i mekoća izrade.
Ali otapaš se u rukama poput maslaca. Ponekad nestaneš poput prve kiše, ispariš poput magle.
„Ne želim danas otići doma, kasno“, odgovaram ti, napokon te pogledavši u oči. Tamne oči, boje jantara na svjetlu. Maleni dio, konha tvojeg oka je obasjana sjajem jedne svijeće. Jantarne je boje. Usnice su ti zagasite, mesnate boje.
Osjećam kako svaki dio tvojeg tijela želi iskočiti iz sebe – ne voliš pomisao na drugu osobu kako spava uz tebe, to znam. Ustupit ćeš mi svoj krevet da prespavam, ali nećemo zajedno biti u istoj sobi, a kamoli u istom krevetu. Ne znaš kako odgovoriti.
Spustim svoj pogled. Ne želim da vidiš suze u mojim očima koje su se počele stvarati. Kao lokve na ulicama, samo bi ti odrazile prizor ispred mene – ti, sa svojim rukama na mojim potkoljenicama, blijeda, hladna koža koju grije tvoj dodir. Dvije svijeće koje mirno gore na prozoru. Tvoje oči, tamne, boje jantara na malenoj konhi osvjetljenoj.
Noć je tamna, hladna, u zraku se osjeća kiša koja je napadala tijekom cijelog dana – vrijeme je hladno poput tebe, ali ti to nećeš nikada shvatiti. Vrijeme ne zna, jednostavno je.
le couleur - femme
Ako se pitaš, da, stvarna sam. Ja sam.
Moji nježni prsti diraju tvoju kožu poput ebanovine. Pričaju mi o tebi, ali ja ih ne razumijem. (gle, nadam se da se ne zaljubljujem) Zavjesa se zatvori, svjetla se zagase. Noćima, ja sanjam o tebi, ali bez mene.
Volim more, valove osjećaja. Ne mogu više. Moje oči i ocean, posljednji put pod zvjezdanim nebom, ali ja više ne sanjam o tebi.
nastavak
Ako, kada se vidimo, pjevat ću ti. I neće biti neugodno jer će biti simpatično. Ja ću ti biti simpatična. Draga sam, smiješna, malčice luda. To ćeš s vremenom naučiti.
I noćima ću te voditi grado(vi)m(a). Istraživat ćemo i promatrati sve što nas zanima. Držat ću te za ruku. Držanje ruku i zagrljaji su mi najdraže stvari na svijetu. Volim biti blizu drugima. Koža o kožu. Takvi dodiri su mi najdraži.
lively
Topao čaj u šalicama tvoje majke, pun šećera i s malo limuna. Hladan zrak koji ulazi kroz tanko staklo tvojeg prozora. Drveni parketi koji su udubljeni na nekim mjestima od godina držanja namještaja. Tvoje ruke na mojem vratu. Sve riječi koje sam ti rekla i koje sam htjela natrag. Tvoj debeli, vuneni šal koji tražiš već mjesecima je kod mene u ormaru. Odbijam ti ga vratiti. Nisam ti to htjela reći. Izvini, ljubavi.
abundant
Promatram te sve slike, sve sjajne u svojoj boji i pričama koje predstavljaju i poželim da sam tamo, poželim da me odvedeš sve do te točke sastajanja, sve do tog mjesta gdje se nalazim u svojoj glavi. Sviđa mi se ideja da te upoznam s mjestom u svojoj glavi, onim u mojoj podsvijesti koji se sastoji od cesta usred pustinja i suhog granja sa strane. U toj pustinji cvijeta nešto što ne mogu opisati riječima, ali htjela bih da me odvedeš tamo. Možeš li to? Voljela bih, stvarno bih voljela.
Voljela bih ti pokazati sve slojeve koji se skrivaju ispod ove kože koju nosim i da pronađeš nešto sitno i svjetlucajuće usred sve te tmine i crvenila krvi i bjeline kostiju i vlažnosti prostora i da to cijeniš, da to zavoliš, da to trebaš i čuvaš i da je to sve čemu si se nadao kada si me upoznao. Ako si me ikad i upoznao. Da barem mogu.
Nitko me do sada nije pitao da im pokažem te slojeve, gledaju samo vanjštinu, gledaju samo ono na površini što se ni ne svjetluca niti nije dragocjeno. Poželim zaplakati, ali nitko me ne upita.
fiction
Ne shvaćam. Ja sam trebala reći zbogom i cijeli moj život se trebao srušiti u roku 3 sekunde. Trebala sam okrenuti glavu u drugom smjeru i odlučiti kada je trebao biti dobar trenutak da kažem ne.
Mislila sam da je dovoljno 435 dana i da će on shvatiti da je ne mogu voljeti dulje od toga. Povlačila sam svoju donju usnicu i kušala kišu na svojim obrazima. Gazila sam vlastitu dušu da vidim visine, ne duljine.
Zelenilo polja i crnilo mrtvih mačaka na ulicama. Stari filmovi i tugaljivi hrapavi glasovi pjevačica i tih zvuk gitare. Jesam li te zanemarivala? Jesam li te iznenadila? Nadajmo se da jesam.
Svaki put kada se ne sjetimo nekoga, izgubimo ga. Ja sam izgubila sebe jer sam mislila da je sasvim u redu zaboraviti svako malo na sebe i ono što uistinu želimo. Ali to vam se odbije o glavu, kao kojekakav bumerang i ne opali vas o glavu već točno u trbuh i vi se sljedećih par sati previjate u bolovima, koji su, usput budi rečeno, samo duševni, jer vas ništa nije udarilo već osjećate posljedice svojih jadnih odabira. Morate se izboriti za sebe jer nitko drugi to neće učiniti. I nitko vas neće pustiti iz kaveza ili odlišiti vas nekih lanaca ako to sam ne probate.
ebbing and flowing
Vrijeme je brzo prolazilo. Činilo mi se da imam rupe u svojem sjećanju jer jednostavno nije bilo dovoljno vremena da upijem sve i da procesiram. Brzo je nestalo i prohladne jeseni i neprestanih kiša. Vrućine, nesnosne vrućine su stupile na scenu i počele uzimati svoj danak. Nisam bila toliko željna izlaziti vani i gacati u toplo more. Ignorirala sam sve pozive, odbijajući se prilagoditi promjenjivim godišnjim dobima i načinu na koji sam ja starila, kako sam gubila... nešto. Ne znam da li bih to mogla opisati jer ne razumijem ni sama.
can't breathe
Kiša je posljednih par mjeseci padala sve više i više, nekada ne prestajući tjednima. Utopila je sve moje tuge i sve moje brige. Nekad bih se dignula usred noći i lagano odmaknula zastore i shvatila da kiša i dalje pada i širi svoje brige na kolnicima i pustim sivim cestama. Uzdahnula bih i vratila se natrag u krevet, zaspavši kao malo dijete. Pristajala mi je kiša. Ujutro bih osjetila miris kiše i vlažnost sivih cesta. S malim osmijehom bih hodala, ruke spojene iza mojih leđa, kapljica sakrivenih iza svoje guste kose koja je svakim danom postajala nijansu tamnija. Moje sive oči su se caklile i bile su vlažne. Htjela sam se spojiti s kišom, postati dio nje, dopustiti joj da me preplavi. Ali ona me nije htjela. Nije htjela da se izgubim i nestanem.
soar above the trees
Ležala sam sama na hladnoj travi i promatrala ptičice, male vrapce u krošnjama. Vjetar još nije počeo puhati pa je sve bilo mirno i tiho, nepoznato, neugodno.
Nije mi se sviđalo ovo vrijeme, ali hladan dašak zraka promrsi moj kosu i ja se nasmijem. Jesen.
Imala sam debeli smeđi džemper na sebi i uske sive traperice. Kosa mi je bila ispletena u veliku smeđu pletenicu i padala niz jedno rame, ljubičasta traka upletena u nju.
Andrew je rekao da izgledam divno samo tako, bez trunka šminke na sebi, moje rumene usnice prirodno boje šljive, moje oči hladne i udaljene, prodorne plave boje, obučena u hladne boje jeseni koje su pristajale mojoj puti. Nasmiješila sam mu se plaho i otišla iz stana, crvene kožnate Martensice gazeći žute, narančaste, crvene i smeđe boje. Jesenje boje, najljepše boje na svijetu.
Vrtila sam nezapočetu cigaretu među svojim prstima poput profesionalne mažoretkinje, ne želeći ju zapaliti. Bolje ju ostaviti uz šalicu čaja, zar ne?
smart mouth
I sve se događalo prebrzo, gotovo u stilu Donnie Darko filma. Osjećala sam trnce po koži i zrak u svojoj glavi. Gurnuta preko ruba samo da budem zaboravljena. Da postanem nestala.
Nisam htjela izgubiti svoj život, ali to je bila cijena. Kockaj se sa životom, izgubi ga. Ožiljci na mojim podlakticama su i ukazivali na to. Male crvene crte na bijeloj, porculanskoj koži. Plave, hladne oči i duga crna kosa. Moj svijet je bio u sepfiji.
Možda sam prebrzo odlučila dan svojeg kraja.